Projekti, Zelena ekonomija

Lokalne zajednice – temelj cirkularne ekonomije

Cirkularna ekonomija predstavlja regenerativni ekonomski sistem u okviru kojeg se proizvodni resursi, otpad, emisija otpada i energetski odliv bitno umanjuju usporavanjem, zaokruživanjem i produžavanjem energetskih i materijalnih ciklusa (životnih krugova) u proizvodnji. Kako ističe prof. dr Sunčica Vještica, to se ostvaruje pre svega osmišljavanjem i stvaranjem proizvoda na takav način da im se maksimalno produži životni vek, ali i održavanjem, servisiranjem i reciklažom.
„Model cirkularne ekonomije u potpunoj je suprotnosti u odnosu na trenutno dominantnu linearnu ekonomiju, koja promoviše koncept proizvodnje nazvan ‘uzmi (iz prirode), napravi (u procesu proizvodnje), iskoristi, odbaci (na otpad)’. Linearni model, zasnovan je na principu stvaranja proizvoda, upotrebe i trajne eliminacije iskorišćenog proizvoda kao otpada. Mnogi prirodni resursi koji se koriste za proizvodnju po principima lineranog modela ekonomije, neobnovljivi su, što nameće pitanje konačnosti perioda njihove eksploatacije i daljeg održivog razvoja. Pored toga, štetni efekti po prirodnu sredinu postaju sve veći, u korelaciji sa povećanjem obima proizvodnje i razvoja industrije. Štetnost efekata je već sada veoma uočljiva, na šta ukazuju ozbiljne rasprave i zabrinutost za stanje životne sredine, koje nije samo lokalnog, već i glabolnog karaktera. Ukazivanje na globalne klimatske promene, dovoljno govori o ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazi životna sredina na planetarnom nivou”, ističe Vještica.
Lokalni poremećaji u očuvanju životne sredine dostižu više nego zabrinjavajuće razmere. Zagađenja zemljišta, vode i vazduha su gotovo svakodnevna pojava u svetu. Generalno, može se izvesti konstatacija da je linearna ekonomija, koja podrazumeva industrijski razvoj ekonomije i društva u celini, imala pozitivnu ulogu u jednom vremenskom periodu. U savremenim uslovima, ovakva konstatacije nije održiva, jer su štetni efekti po životnu sredinu i održivi razvoj već dostigli nivo kada ovakav model ekonomije mora da se menja.
„Prirodni resursi nisu večni, a ugrožavanje životne sredine i zdravlja ljudi je na nivou koji zahteva brže promene. U prilog tome govore i aktuelne politike mnogih zemalja, pa i Evropske unije, da je ovakav model ekološki, socijalno i ekonomski neodrživ u dužem vremenskom periodu. Aktuelni model ekonomskog rasta, baziran na iskorišćenju prirodnih resursa, čovečanstvo je doveo u poziciju da za samo sedam meseci iskoristi onoliko resursa koliko svi ekološki sistemi na planeti mogu da ih obnove za godinu dana. Drugim rečima naša generacija za svoje blagostanje koristi ‘Zemljin kapital’ budućih generacija”, kaže Vještica.
Evropska komisija je 2017. godine objavila dokument nazvan „Manifest za Evropu efikasnih resursa” koji jasno naglašava da „u svetu rastućeg pritiska na prirodne resurse i životnu okolinu, Evropska unija nema drugog izbora nego da krene putem tranzicije ka resursno efikasnom i u krajnjoj liniji regenerativnom modelu cirkularne ekonomije”. Za razliku od linearne, cirkularna ekonomija je ta koja je po svojoj suštini regenerativna i teži da u svakom trenutku sačuva maksimalnu upotrebljivost, korisnost i monetarnu vrednost proizvoda (u celosti ili njihovih komponenti), materijala i energije. Ovaj novi ekonomski model teži da razdvoji globalni ekonomski razvoj od porasta potražnje za ograničenim prirodnim izvorima, kao što su mineralne sirovine, fosilni energenti, ali i drugi neobnovljivi ili sporo obnovljivi resursi. Cirkularna ekonomija, zbog svoje suštine, može da bude značajan deo rešenja za sve veće izazove savremenog sveta, i jedan od odgovora na zahteve održivog razvoja, mireći potrebu za ekonomskim rastom i društvenim blagostanjem, sa jedne strane i ograničenost prirodnih resursa sa druge.
„Za prelazak na cirkularnu ekonomiju potrebni su novi, cirkularni poslovni modeli, kao i odgovarajući lanci snabdevanja, kako u pogledu ponude, tako i sa strane tražnje za materijalima, proizvodima i uslugama, koje subjekti cirkularne ekonomije mogu da nude ili potražuju. Pored toga, potrebni su i finansijski instrumenti koji bi pratili privredne subjekte koji svoju poslovnu politiku žele da usmere ka cirkularnim vidovima poslovanja. Konačno, neophodno je da postoji i određeni nivo svesti o osnovnim principima novog ekonomskog modela, kod privrednih subjekata, potrošača i donosilaca odluka, koji utiču ili kreiraju privredni ambijent na različitim nivoima, kako bi cirkularna ekonomija u većoj meri zaživela na mikro, mezo ili makro planu. Iako to možda nije očigledno na prvi pogled, jedinice lokalne samouprave unutar svojih nadležnosti imaju značajan broj mehanizama za promociju i podršku razvoja cirkularne ekonomije na lokalnom nivou. Lokalne vlasti mogu da uspostave pogodan regulatorni okvir, ali imaju i mogućnost da stimulišu, promovišu i rade na podizanju kapaciteta lokalnih aktera u cilju lakše i brže tranzicije ka cirkularnoj ekonomiji. Njihov angažman može da se kreće od ugrađivanja principa cirkularne ekonomije u lokalne politike, preko javnih nabavki koje kao kriterijum uvode cirkularnost materijala, opreme ili usluga koje se nabavljaju za obavljanje javnih poslova, do podrške lokalnom ekonomskom razvoj baziranom na principima cirkularne ekonomije. Jedinice lokalne samouprave koje sa jedne strane u svoje funkcije ugrađuju principe cirkularne ekonomije, a sa druge delovanjem kreiraju ambijent koji pogoduje razvoju privrednih subjekata i aktera koji učestvuju u kružnim lancima snabdevanja mogu se smatrati cirkularnim”, navodi Vještica.
Cirkularni gradovi bi za cilj trebalo da imaju uspostavljanje sistema u kojima je generisanje otpada smanjeno na najmanju moguću meru ili potpuno eliminisano, imovina zadržava vrednost u dugom vremenskom roku, proizvodi i materijali ostaju u cirkulaciji koliko god je to moguće, a životna sredina i urbano okruženje zadržavaju svoje karakteristike i vrednost, kako bi bili na raspolaganju i narednim generacijama. Koristi na lokalnom nivou od cirkularne ekonomije kreću su od čisto ekonomskih, preko ekoloških, do širih socijalnih benefita za lokalnu zajednicu.
Prihvatanje ove nove poslovne filozofije, utiče kako na privredne aktere, tako i na donosioce odluka čije odluke imaju direktan uticaj na definisanje strateškog i institucijalnog okvira za uvođenje CE, ali i dalje sprovođenje usvojenih politika. Evropski „Zeleni dogovor“, koji je stupio na snagu krajem 2019, fokusiran je na transformaciju postojećeg ekonomskog modela stvaranjem novih ekonomskih mogućnosti između ostalog primenom principa CE i poboljšanjem kvaliteta života građana. I pored toga što ne postoji jedinstveni stav oko definicije, čini se da ta vrsta razumevanja ipak postoji u pogledu tri nivoa primene cirkularne ekonomije: mikro nivo, mezo nivo i makro nivo. Mikro nivo se odnosi na primenu principa cirkularne ekonomije u preduzećima i kreiranje novih, cirkularnih, biznis modela. Na ovom nivou pristupi poput čistije proizvodnje, energetske efikasnosti ili industrijske ekologije integrisani su u procese proizvodnje. Mezo nivo odnosi se na interakciju među različitim ekonomskim subjektima, koja može dovesti do industrijske simbioze. Makro nivo se odnosi na primenu cirkularnih principa na širem društvenom planu, odnosno na nivou lokalnih zajednica, gradova, regiona, država i međunarodne zajednice.

Tekstovi u rubrici „Zelena ekonomija” nastali su u okviru projekta „Zelenom ekonomijom do većeg privrednog razvoja i očuvane životne sredine” koji je podržao Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *